Beli medvedi na tankom ledu

Autorski tekst Roberta Kasumovića, objavljen na portalu Mašina

Sistemska diskriminacija romske populacije nije nova društvena pojava. Ključna pitanja su na koji se način postojeći stereotipi spram Roma i Romkinja odražavaju na njihove svakodnevne životne prilike i u kojoj meri su oni deo zvaničnih državnih politika.

Romii, seljenje, selidba, iseljenje
Iseljavanje naselja ispod Gazele; Foto: Marko Rupena / Kamerades

„Zaštićeni kao beli medvedi“ – rečenica koja postaje sve učestalija reakcija na pominjanje Roma. Tako se reaguje na temu afirmativnih mera za upis romske dece u škole i fakultete, na pominjanje visoke stope nezaposlenosti među Romima ali i socijalne zaštite ove manjine. Ipak, sigurno da većina ljudi koji koriste ovu rečenicu nije ni svesna činjenice da ona, gotovo savršeno, opisuje trenutni odnos države prema ovoj zajednici. Iako su beli medvedi zaštićena vrsta, pretežno svuda gde žive, led koji im omogućava lov i preživljavanje se i dalje ubrzano topi što im ugrožava život.

Istorijski gledano, odnos između romskog naroda i vlasti na ovim prostorima, najčešće je bio diskriminatorski. Bez obzira što je u vreme socijalizma nezaposlenost Roma iznosila svega 18,7% (danas je daleko iznad 50%), čak su i tada problemi romskog naroda ostali u velikoj meri nerešeni. Tome u prilog ide, pre svega, činjenica da Romi nisu imali status nacionalne manjine, odnosno tadašnje narodnosti.

Danas je ipak taj odnos znatno skrenuo na stranu ekstremne mržnje i netrpeljivosti. Skorašnje rušenje kuće romskoj porodici u Beogradu, prošao je nezapaženo i bez ikakve intervencije vlasti, što samo doprinosi daljem progonu Roma i istovremenom jačanju desničarske ideologije.

S obzirom da je odnos većinskog stanovništva prema romskom narodu sličan svuda u Evropi, diskriminatorske politike kojima su Romi izloženi postale su su svakodnevica i veoma olako shvatane i prihvatane u narodu. Iako su problemi romske zajednice velikim delom klasno određeni, ne može se zapostaviti činjenica da su Romi vekovima diskriminisani zbog kulturne i fizičke različitosti, pa je pri razmatranju problema koji ih okružuju neophodno problem sagledati i sa stanovišta rasne diskrimincije.

Romi-neradnici?

Struktura diskriminatornih politika prema romskoj nacionalnoj manjini veoma je kompleksna, ali se može sagledati na relativno jednostavan način. Gotovo da ne postoji sfera društva u kojoj su Romi u istoj (ili približno istoj) ravni, ne samo sa većinskim stanovništvom, već i sa drugim nacionalnim manjinama.

Ono što je najočiglednije i što najviše odvaja romsku manjinu od ostatka društva jeste ekstremno siromaštvo. Imajući u vidu činjenicu da je čitavo stanovništvo izloženo vrlo teškim uslovima života, nezahvalno je govoriti o temi siromaštva u Srbiji, ali je evidentno da je romska manjina daleko ispod svih proseka najsiromašnija. Ovaj, po svemu sudeći najbolji, pokazatelj efekata viševekovnih diskriminatornih politika prouzrokovan je brojnim faktorima, ali je svakako jedan od najvažnijih nepristupačnost posla, odnosno diskriminacija na tržištu rada.

S obzirom da su Romi segregirani, izuzeti iz savremenih tokova i da je informisanost ove manjine višedecenijski problem (nedostupnost medija i sredstava obaveštavanja na romskom jeziku), pronalaženje posla za stanovnike nekih neformalnih naselja gotovo je nemoguća misija. Ipak, najozbiljniji problem je činjenica da zbog društveno nametnutih stereotipa, poslodavci prosto ne žele da zapošljavaju Rome.

Prethodnih nekoliko godina značajan broj organizacija civilnog sektora je sprovodio projekte pripremanja Roma i Romkinja za traženje posla (pisanje CV-a, priprema za razgovor, …). Činjenica da su Romi i Romkinje izloženi sistemskoj diskriminaciji, čini ove projekte, gotovo, beskorisnim. Takođe, sve su učestalije izjave aktuelnih političara da Romi šansu na tržištu rada mogu postići kroz projekte samozapošljavanja. To je veoma nerealna procena, jer kako očekivati od jedne manjine sa visokom stopom nepismenosti (15,1 % nepismenih), da poseduje znanje u pisanju projekata i višegodišnjih biznis planova?

Diskriminisane kao pripadnice romske manjine, ali i kao žene, Romkinje trpe višeslojnu diskriminaciju. Zbog svog statusa u partijarhalnom (romskom i neromskom) društvu, pozicija Romkinja je još teža u poređenju sa pozicijom Roma. Stopa nepismenosti među Romkinjama je 21%, a od ukupnog dela radno aktivne romske populacije svega 22,5% čine žene.

Prema zvaničnim podacima u Srbiji postoji osam hiljada, a prema nezvaničnim četrdeset hiljada sakupljača sekundarnih sirovina. Dobro je poznato da većinu ovih ljudi čine pripadnici romske nacionalne manjine. U više nego prekarnim uslovima rada, svakog dana, na hiljade Roma, Romkinja i romske dece sakuplja sekundarne sirovine kako bi mogli da obezbede golo preživljavanje svojih porodica. Njihov rad nije priznat od strane države, oni se ne smatraju radnicima i radnicama, nemaju radno vreme niti bilo kakav vid osiguranja. Takođe, njihov rad nije priznat ni od strane reciklažne industrije u čijoj se osnovi nalaze i kojoj obezbeđuju profit. Upravo ovi ljudi se označavaju kao državni paraziti i neradnici od kojih društvo nema nikakve koristi.

Ovo su samo primeri pokušaja aktuelnih političara da odgovornost za visoku stopu nezaposlenosti romske manjine prebace na same Rome. Zbog toga se u javnosti često plasiraju priče da Romi na žele da rade zbog gubitka prava na socijalnu pomoć ili da se prosto radi o neradničkom narodu. Važno je napomenuti da socijalna pomoć iznosi svega nešto više od šest hiljada dinara mesečno, a značajan broj ljudi ne može ostvariti pravo na istu zbog neposedovanja lične karte, jer su u pitanju lica koja ne poseduju mesto prebivališta.

Rešenje problema, ili novi problemi?

Početkom Dekade za inkluziju Roma (2005. godine), uvedene su afirmativne mere za upis romske dece i studenata na željene škole i fakultete. Ova mera, iako sa stanovišta romskog naroda pozitivna, je bila možda jedina uspešna koja državu nije koštala mnogo, a na osnovu koje je država dobijala pozitivne ocene od strane EU. Takođe ona spada u niz onih kojima je pitanje problematike romskog naroda prebačeno, isključivo, na njih same, jer i ako romska deca poseduju mogućnost upisa željenih škola i fakulteta, oni i dalje žive u porodicama koje nemaju dovoljno novca za kupovinu garderobe, školske opreme, knjiga, niti mogu platiti autobuski prevoz do škole. Upravo iz ovih razloga veliki broj studenata Roma je prinuđen da pored studija i radi. Ovakav način studiranja doprineo je da veliki broj njih produži trajanje studiranja, a značajan je i broj onih koji su odustali.

Pored toga je potrebno istaći da su prve generacije Roma i Romkinja upisanih u škole i fakultete nakon 2005. godine, već odavno vlasnici diploma, ali da zbog pomenute diskriminacije prilikom zapošljavanja, veoma mali broj njih radi (uopšte, a posebno u skladu sa svojim kvalifikacijama), a značajan broj je nakon sticanja diplome migrirao u zapadnu Evropu.

Sprovođenje pomenute Dekade za inkluziju Roma, se može smatrati i veoma skupim aktom diskriminacije države prema romskoj nacionalnoj manjini. Iako je Dekada bila dosta dobro zamišljen projekat na papiru, zbog bahatog odnosa prema sredstvima koja su u državu pristizala za rešavanje problema romskog naroda, osim pomenutih pozitivnih mera u školstvu, nije dala pozitivne rezultate u ostalim oblastima u kojima je njena primena načelno obavljena (zdravstvo, stanovanje, zapošljavanje).

Takođe, iz projekta Dekade, proistekla su i dva, za romsku manjinu veoma značajna, problema. Zbog spremnosti mnogih domaćih, ali i evropskih fondacija, za finansiranje projekata koji se tiču problema romske nacionalne manjine, država je njihovo rešavanje u potpunosti prepustila civilnom sektoru. Drugim rečima, Romsko pitanje postalo je projektno pitanje.

Drugi značajni problem proistekao iz Dekade jeste raslojavanje same romske zajednice. Kako bi kontrolisali pristigla sredstva, pa i čitavu romsku populaciju, vodeći političari su na sva, za romsku manjinu politički bitna mesta, postavili pojedince koji ni na koji način nisu zastupali romske interese, već isključivo lične i interese stranaka iz kojih su delegirani.

Problem stanovanja Roma predstavlja jedan od najočiglednijih vidova diskriminatorne politike. Većina romske populacije u Srbiji (pa i čitavoj Evropi), vekovima živi u krajnje nehumanim uslovima, najčešće u neformalnim naseljima. Država je retko, ako ikad do sada, pokazivala nameru da se ovim pitanjem ozbiljno pozabavi. Dobro su poznata nasilna iseljavanja Roma iz gradova u kontejnerska naselja van grada u kojima su bila propisana pravila ponašanja (npr. „ne pišaj na svoj kontejner“).

Ovim aktima Romima je direktno ugrožavana egzistencija, jer zbog udaljenosti lokacija na koje su preseljeni, nisu bili u mogućnosti da se bave sakupljnjem sekundarnih sirovina, što je velikom broju njih jedini izvor sredstava za život. Dobar primer jeste iseljavanje Roma iz neformalnog naselja ispod mosta Gazela u kontejnerska naselja pod patronatom tadašnjeg gradonačelnika Beograda, Dragana Đilasa. Takođe, dobar pokazatelj diskriminacije Roma u ovoj sferi jeste i izgradnja zida oko romskog naselja „Marko Orlović“ u Kruševcu od strane gradskih vlasti, kojim su stanovnici tog naselja u potpunosti getoizirani.

Nije retko da se prilikom pokušaja preseljenja nekih romskih naselja ili pojedinačnih romskih porodica, lokalno stanovništvo organizuje u vidu protesta protiv premeštanja Roma u njihov komšiluk. Iako teško shvatljive, ovakve situacije predstavljaju ogledalo nerazumevanja i nesolidarnosti običnog stanovništva, s problemima ljudi koji su delili i još uvek dele, sve poteškoće ovdašnjeg života, a koje su rezultat duboko ukorenjenih predrasuda.

To je – što je

Evidentno je da pored svakodnevnih egzistencijalnih problema i pritisaka, pripadnici romske manjine moraju naučiti da žive i sa svakodnevnom diskriminacijom. Gotovo svaki Rom i svaka Romkinja će prilikom odlaska kod lekara, odlaska u opštinu ili neku drugu javnu službu, pa i prilikom prelaska ulice na pešačkom prelazu, očekivati da ih osoba sa druge strane tretira na nešto drugačiji način u odnosu na ostale. Romsko stanovništvo je prihvatilo akt svakodnevne diskriminacije, kao nešto što je prosto sastavni deo života.

Kakva sudbina čeka Rome za vreme vlasti Aleksandra Vučića bilo je jasno još 2015. godine kada je svojom izjavom da su Romi „tradicionalno siromašni“, jasno dao do znanja kakvi su njegovi stavovi o Romima i nemaštini u kojoj žive. Aktuelizacijom desničarskih ideologija sadašnja vlast će po svemu sudeći samo ignorisati ove, višeslojne probleme. Sve što Romi mogu očekivati u narednom periodu jeste samo birokratsko usklađivanje strategija i akcionih planova za rešavanje njihovih problema sa evropskim dokumentima, dok će stanje u romskim naseljima i romskim porodicama ostati nepromenjeno.

Ako se sagledaju sve pomenute činjenice, evidentno je da Romi nemaju previše razloga za optimizam u narednim godinama. Jedino je samoorganizovanjem romske manjine, iznutra, moguće doći do stvaranja struktura koje se mogu koristiti za političku borbu. Jačanjem jedinstva i solidarnosti unutar romske zajednice, ali i sa širim stanovništvom, mogu se stvoriti uslovi za politizaciju romskih problema, jer borba za dostojanstven život nikada nije beznadežna.